Could You Do It?

- I ženska, jel ideš? – pitao me Bastian nakon što sam mu ispričala o audiciji.
- Ne znam... Dal' da idem?
- Ajde. Jebiga, ak ne probaš nećeš znat. Ak uspiješ, za par godina idemo s tobom u Hollywood. Ak ne uspiješ, bar ćeš se ostavit tog kazališta i bit više s nama, ženska. – rekao je sa blagim smiješkom.
Uvijek me zvao ''ženska''. Voljela sam to, s obzirom da me samo on tako zvao.
- Aaargh. Što da radim, jebemu? – upitala sam samu sebe, no izrekla to naglas, tako da su Bastian i Leah to shvatili kao da njih pitam.
- IDI! – poviknuli su uglas.
Zakolutala sam očima kad mi je zazvonio mobitel. ''Mama'' pisalo je na ekranu malog crnog Samsunga. Javih se:
- Da mama?
- Jacqueline, dušice, pokupi Tiu u vrtiću u 5 i 15. – rekao je umiljat glas.
- Mama, ne mogu. Idem u kazalište. Uostalom, tata ju je trebao pokupiti. – rekla sam mirno, sa spoznajom da ću uskoro puknuti.
- Ostaje na poslu do kasno. – rekla je ozbiljno.
- Ali, mama, u 17:20 počinje Otelo. – moljakala sam ju još uvijek smireno.
- Ne zanima me. Pokupi Tiu. I nema rasprave! – rekla je a zatim spustila slušalicu.
- Jebemu! – poviknula sam i udarila nogom u drvenu klupu koja je zaškripala, a onda se i prevrnula od jačine mog udarca.
- Smiri živce. Diši. Udah, izdah. Udah, izdah. – ponavljala je Leah kao da je na tečaju za trudnice.
- Začepi. – rekla sam stisnutih zubiju.
- Koji sad ku***? – pitao je Bastian.
- Tata kasni s posla, kao i uvijek, ja moram po Tiu i zakasnit ću na Otela, a vlastita majka mi je upravo spustila slušalicu!
- Ženska, zašto već jednom ne razgovaraš sa starcima i kažeš im što ti smeta, a ne da se praviš dobrom curicom, pa kasnije piziš tu pred nama? – pitao me Bastian na što je odgovorila Leah:
- Francuska krv, Basty. Francuska krv i ravnodušnost.
- Moguće. Tata me ionako ne bi poslušao. A mama je previše zaokupljena pripremanjem večere za gošće iz novog ''kluba tračara'' u koji se učlanila. Nema svrhe.
- Ima. I te kakve. Kad im budeš govorila za audiciju, reci im i da ne možeš sve obavljati u zadnji čas, da imaš svojih obaveza, bla, bla.... Razumijet će te. – rekla je Leah.
- Da. Sigurno. I gasi to. – rekla sam joj primjetivši da već pali treću cigaretu, na što mi je ona isplazila jezik.
- Ili, drugi put ti mami poklopi slušalicu, a danas pokupi Tiu ranije da stigneš na to Tele. – predložio je Bastian.
- Otelo, Bastian. Otelo. I, razmotrit ću obje ideje. – rekla sam ustavši sa klupe.
- Već ideš? – upitala je Leah.
- Da. Moram vježbati za audiciju, a i Robbie me nešto trebao. – odgovorila sam i otišla.
Nisam imala dovoljno novaca za taksi pa sam pješke krenula kući. Vjetar mi je razbarušio crnu kosu koja se lijepila za moje usne prekrivene Labellom. Nije mi puno trebalo da stignem kući. Našu kuću mogli ste uočiti prilično lako. U zdanju novih, niskih londonskih kuća, naša, trokatnica u rustikalnom stilu, isticala se poput slona među mravima.
Ušla sam na stražnji ulaz, direktno u kuhinju. Zgrabila sam jabuku iz velike kristalne zdjele i krenula dalje. Hodnik, u smeđe-bež nijansama bio je neutralan prema ostatku kuće. Isticalo se jedino veliko crno postolje na kojem je stajala nekakva plava kineska vaza. Svaki put kad sam prolazila pored nje, došlo mi je da ju onako, slučajno, gurnem s tog postolja.
Uspela sam se dva kata više po spiralnom stepeništu, a zatim pokucala sam na vrata obljepljena imenima bendova poput Pink Floyda, Yes-a, te Led Zeppelina iza kojih se čuo zvuk električne gitare.
- KO JE? – upitao me vrišteći glas mojeg bratića, Roberta.
- JACQUELINEEE! – odgovorila sam u istom tonu.
Začula sam okretanje ključa u bravi, a zatim i škljocanje zlatne kvake.
Iza vrata se pojavila plavokosa 14-godišnja prilika mog bratića Roberta.
- Ej, klinjo! – pozdravila sam sa smiješkom i ušla u sobu bez pitanja.
- Bok Jackie. – uzvratio je.
Sivkaste zidove njegove sobe krasili su posteri AC/DC-a, White Stripesa, The Who-a, te poster Playboyeve zečice skriven iza vratiju.... Zadivljeno sam uzela gitaru koju je on do malo prije svirao.
- I, kaj si me trebao, klinjo?! – pitala sam svirajući Yesterday, od Beatlesa na gitari.
- Maa... treba mi usluga, dečki sutra dolaze, i... – počeo je, no ja sam ga prekinula znajući što želi od mene.
- Ne. Robbie, ja ti neću nabavljat porniće iz videoteke. Imaš internet, snađi se sam, napaljenko. Ali tvoja sestrična će biti tako dobra, pa će vam sutra napravit klopu. OK? – pitala sam da bih se izvukla.
- A, jel bi mogla pitat Bastiana, da nam posudi...
- NE!
- Onda ga bar pozovi sutra... Molim tee? – rekao je upitno.
- Dobro. Ali nemoj mu dosađivati, klinjo. – rekla sam spuštajući gitaru na krevet i
izlazeći iz sobe. Iza sebe sam čula okretanje ključa.
Robbie je, na neki način, ''štovao'' Bastiana. Bio mu je uzor, zapravo. Zadivljeno je oponašao Bastiana u pušenju, što sam mu ja branila, a i u tome što je Bastian mogao imati curu koju je poželio.
Mislim da me Robbie trpi samo zato što se družim s Bastianom. I što je nekolicina njegovih prijatelja zaljubljena u mene. Robert je većinu svog vremena provodio zaključan u svojoj sobi, svirajući gitaru, ili šlatajući cure na ulici.
Bio je veliki zaljubljenik u glazbu odmalena, i jedva je nagovorio mamu, moju strinu, da mu kupi gitaru.
Moja strina je prilično čudna. Jean Baptiste Osmonde, moj stric, zaprosio je Marie Lenoir, danas Osmonde kada je imala 16 godina. Vjenčali su se i iste godine dobili kćerku, moju sestričnu Ines Lorret, koja danas živi i studira u Francuskoj. Nekoliko godina nakon rođenja Ines, moj otac je pružio svom bratu priliku da zajedno osnuju odvjetničku tvrtku i odsele u London. Moj stric je to odmah prihvatio, dok strina.... Recimo samo da je bila uštogljena Francuskinja, kojoj je bilo mrsko odseliti se na bolje mjesto i dobiti priliku za boljim životom.
Moj otac, Luc, je pri doseljenju u London upoznao moju majku, studenticu arhitekture te sam se uskoro rodila ja.
Luc Osmonde, naočit odvjetnik sa sjedim pramenom u svojoj ugljenastocrnoj kosi, je dok sam bila dijete obraćao i previše pažnje na mene da bi me sada na ovaj način zanemarivao.
Moja majka, Julianne Martin, crvenokosa Britanka iz prilično bogate obitelji uvijek je držala do sebe, kretala se u visokom društvu, bila učlanjena u najbolje najpoznatije londonske ladanjske klubove. Dok sam bila klinka, tata i dadilje su se brinule za mene dok je mama vrijeme provodila na kavi sa ženama iz klubova.

Sišla sam nazad u svoju sobu. Iz Robbiejeve sobe čula se Edge of Seventeen od Stevie Nicks. Ta pjesma me oraspoložila, no ja sam ipak u uši stavila slušalice svog malog zelenog iPoda i pustila Breakaway od Kelly Clarkson. Bio mi je to dobar uvod za vježbanje. Čim je pjesma završila, izvadila sam slušalica iPoda iz ušiju i otvorila knjigu. Danas je to bila Ponos i Predrasude, od Jane Austen.
Čitala sam citate pokušavajući se uživjeti u ulogu kao da sam stvarno na kazališnoj pozornici. Bila sam zadivljena onime što sam uspjela u samo par tjedana vježbe. Mogla sam se rasplakati u bilo kojem trenu. Mogla sam se nasmijati.
Makar mi je najbolje uspjevalo ono kako sam se gotovo uvijek ponašala. Ravnodušno.
Česte svađe s majkom, i gotovo nikakvo razgovaranje s ocem u zadnje dvije godine u meni je probudilo potpuno bezličnu osobu. Postojale su samo četiri stvari na svijetu koje su me inače oraspoložile i u meni djelomično stvarale onu nasmiješenu Jackie.
Tiin smiješak. Robbijevo sviranje. Leahino zadirkivanje, potpuno djetinje ponašanje koje me živciralo. I razgovor s Bastianom. No, napokon sam našla novu stvar koja me činila nasmiješenom. Ako već ne mogu biti nasmiješena, mogu bar glumiti sretnu osobu.

Bilo je 16:30 kada sam pogledala na sat. Presvukla sam se u traperice i crvenu vunenu majicu V-izreza i dugih rukava kako bi ne bi bilo hladno. Robbie je izašao iz sobe u trenutku kad sam ja oblačila crvene starke sjediviši na stepeništu.
- Kud ideš? – pitao je ulazeći u kuhinju i zgrabivši palčinku s Nuttelom.
- Po Tiu. A onda u kazalište. Moram se požuriti. – rekla sam uzdihano i zalupila vratima za sobom.
Vjetar je puhao jače nego prije. Brezine grane kao da su lomile zrak. Obrazi su mi bili vruči, a ruke potpuno hladne. Potrčala sam malo, da se ugrijem. Pramenovi kose letjeli su na vjetru. Jedva sam dočekala da uđem u dječji vrtić i stavim ruke na radijator. Čim me obuezla toplina, pokucala sam na vrata na kojima je pisalo ''Cvrčci''. To je bila skupina koju je Tia pohađala. Ušla sam u šarenu prostorija kad se mnoštvo djece okupilo oko mene. Tia me zagrlila kad nam je prišla teta. Odnosno, odgajateljica.
- Dobar dan, kako vam mogu pomoći?
Bila je to žena srednjih godina sa strogom punđom na vrhu glave i jarkocrvenim ružem.
- Ja sam Tiina sestra, Jacqueline Osmonde. - rekla sam vadeći školsku iskaznicu kako bih joj to i dokazala.
- Došla sam po Tiu ranije, jer je poslije nema tko pokupiti.
- Oh, pa, inače ne puštamo djecu ranije...
- Molim vas, osim ako ne želite da moja sestra spava ovdje. – rekla sam uljudno.
- Oh, dobro. Djeco, pozdravite Tiu!
- Papa, Tia! – reklo je dvadesetero djece uglas.
- Ajde, slatkice, idemo doma, jer moram stići u kazalište!
- Jackie, zašto tata nije došao? – pitala je Tia.
Uzela sam ju u naručje i rekla:
- Ma, ne brini se. Tata je imao puno posla u uredu, vraća se kasno, a mama je ''hitno'' morala u klub.
- Ah. – uzdahnula je Tia.
- A hoće li tata sutra doći po mene?
- Ako bude stigao kući. – odgovorila sam ne želeći izbaciti cinični komentar.
Krenule smo kući. Bilo mi je toplije nego kada sam išla do vrtića jer sam nosila Tiu u naručju. Bila je u svom crvenom kaputiću sa malom bijelom beretkom na glavi. Plavi uvojci kose zaokruživali su njeno lice, rumene obraze. Svako malo poškakljala bih je po trbuhu kako bih vidjela njezin nevini osmijeh. Smijala sam se zajedno s njom, no iz srca. Nisam glumila. Poljubila sam je na vrh glave kad smo ušli u kuću, a zatim je spustila na pod.
- Mama! – zazvala sam, no nitko se nije javio.
- Robbie? – poviknula sam trčeći po stepeništu.
Niti se on nije odazivao pa sam pokucala na vrata.
- Aaaa? KO JE??
- Otvaraj vrata, klinac!
- Kaj? – upitao je otvorivši vrata tek toliko da je kroz njih mogao gurnuti nos. Gurnula sam vrata, a na kompjuteru sam vidjela slike gole djevojke iznad koje se jedva nazirao natpis Playboy.
- Napaljenko mali, gasi to i pričuvaj Tiu dok se mama ne vrati, može?
- Pa čuvaj je ti.
- Ne mogu, rekla sam ti da moram u kazalište. Ionako se mama i strina brzo vraćaju.
- Aha. – rekao je ne baš oduševljeno i ponovno ušao u sobu.
- Robbie, da si odvukao lijeno dupe dolje i pobrinuo se za Tiu! – rekla sam oštrije.
- Idem! – rekao je, gasio kompjuter i sišao dolje.
Kad je primio Tiu u naručje, zatvorila sam ulazna vrata.
Krenula sam uz Temzu, do Grand Theatrea.

Intro.

- Bit ili ne bit – to je pitanje!
Je'l dičnije sve strelice i metke
Silovite sudbine u srcu
Podnositi il zgrabit oružje,
Oduprijet se i moru jada kraj
Učinit?... – u mislima mi je lutao glas mladoga glumca, na pozornici velikoga kazališta, kako izgovara riječi Shakespeareovog ''Hamleta''.
Sjela sam u turski sjed u prvom redu kazališta i prisjećala se onih prvih trenutaka moje zaljubljenosti u glumu.
Zaljubljenosti u izražavanje tuđih emocija, ali i povijest.

Prije 5 mjeseci, sjećam se prilično dobro, sa razredom sam gledala Hamleta. Naravno, prije predstave govorila sam kako će zasigurno biti dosadno gledati neku dramu iz 16.stoljeća... No, ubrzo sam promijenila mišljenje gledajući izvanredne glumce, koji...
Kao da su u stvarnosti bili Hamlet i Ofelija... I dok su se drugi razbacivali hranom po Grand Theatreu, ja sam zaljubljeno gledala kazališnu predstavu. Jednostavno mi se svidjelo, što nikad nije bio slučaj za mene.
Od tada, svakog vikenda bih odlazila u Grand Theatre na najmanje jednu predstavu, a i preko tjedna bih gledala probe glumaca sjedeći u prvome redu.
Nedavno, režiser nove predstave koja je u pripremi, Kralj Lear, je također bio na probi. I, upitao me želim li doći na njihovu audiciju.
- Ja? Vi to ozbiljno?! – bila je moja reakcija.
Tako je gluma je u zadnjih 10 dana mog života postala moja svakodnevnica.
Neprestano bih izgovarala Shakespeareove citate; pokušavala se rasplakati pred zrcalom; ili nasmijati, a da to izgleda stvarno.
Pokušavala sam izražavati emocije, na meni dosad neviđen način.
I stvarno sam željela na tu audiciju, ne znajući ni sama što me tako privlačilo. No, bojala sam se.
- Zatvaram vrata! – ubrzo se začuo glas ostarijeg čovjeka, gotovo ćelavog, a ono malo kose što mu je ostalo na glavi, bilo je bijelo poput snijega.
Bore na licu su mu se namreškale te me mrko pogledao:
- Bianca! 22 sata su. Zar nemaš gdje spavati, pa svake večeri ostaješ tu? – upitao me sada sa blagim smiješkom.
- Hvala što ste me upozorili gospodine Martin. Ne bih htjela ostati ovdje zaključana. – rekla sam sarkastično i krenula prema izlaznim vratima.
- Bianca! – pozvao me kad sam već bila na izlazu.
- Da, gospodine Martin?
- Odlazim u mirovinu. Danas mi je bio zadnji dan rada. Ipak, za ovako starog čovjeka, vrijeme za spavanje je odavno prošlo.
- Žao mi je, gospodine.
- Nema ti zašto biti. Drago mi je što sam te upoznao, Bianca. Ali molim te, pošto sutra dolazi novi vratar, kreni kući malo ranije.
- Naravno. Doviđenja, gospodine Martin! – poviknula sam i lakim korakom krenula kući.
Ova rujanska noć je bila prilično hladna. Naježila sam se pa sam potrčala prema kući kako bih se ugrijala. Moj dom je bio tri ulice dalje od Grand Theatre London.
- Oh, fuck. – rekla sam sama sebi kada sam shvatila da sam zaboravila ključeve.
Lagano sam pozvonila na vrata, jer sam znala da Tia spava. Tia je moja 5-godišnja sestra.
- Jacqueline, dušo! Gdje si tako dugo? – upitala me mama otvrajući vrata.
- Bila sam u kazalištu. Tia spava?
- Da, i pazi da je ne probudiš, - rekla je tiho.
- Bok tata. – rekla sam čovjeku koji, zadubljen u novi primjerak nekih financijskih novina, nije ni obraćao pažnju na svoju kćer.
- Bok tata! – ponovila sam, ovaj put malo glasnije.
- Tiho Bianca. Probudit ćeš sestru. – promumljao je i nastavio čitati, niti ne okrenuvši glavu prema meni.
Uspela sam se po stepenicama u svoju tavansku sobu. Legla sam u krevet u majici i trapericama želeći što prije zaboraviti ovo.

***

Jutro je osvanulo brže nego što sam mislila. Ustala sam i krenula do prozora. Umotala sam se u svilenu bijelu zavjesu i promatrala London. Jutarnje sunce je bilo jako i kao da se ljeskalo na Temzi. Sve je izgledalo kao da sjaji na suncu. Rosa se povlačila sa vlati trave.
No iz razmišljanja me prenulo majčino kucanje na vratima:
- Jacqueline, doručak!
Presvukla sam majicu kako ne bi shvatila da sam spavala u odjeći i sišla u kuhinju.
- Ej, Jackie! – pozdravila me Tia i raširenih ruku potrčala prema meni.
- Ej mala. – uzvratila sam joj uz topli zagrljaj
- Želiš li sendvič, Jackie? – upitala me mama.
- Da, može. – rekla sam i držeći Tiu za ruku uputila se u blagavaonicu.
Tata je sjedio tamo čitajući neki drugi primjerak novina.
- Dobro jutro. – rekla sam očito samoj sebi.
- Loše, loše. – promumljao je.
- Nešto si rekao, tata? – upitala sam.
- Stanje na burzi je loše. Otkad tebe to zanima? – upitao me ne podižući pogled.
- Ne zanima me. – rekla sam sjedajući na usku stolicu.
- Jackie, hoćeš me voditi u vrtić? – upitala me Tia.
- Naravno, sweety. Moram se naći s Leah. – rekla sam sjetivši se da imam zakazan sastanak sa svojom frendicom, Leah MacDonald.
Nikome još nisam rekla da sam pozvana na audiciju za ''Kralja Leara''.
Danas sam to namjeravala obznaniti Leah.
Spremila sam se i poslala Leah poruku da dođe do parka, gdje ću svratit kad ostavim Tiu.
Gužva na londonskim ulicama me povukla u kolotečinu kojoj sam svakodnevno pokušavala pobjeći zarobljena u svom svijetu.
Muškarci su užurbano hodali s aktovkama, važnim spisima, dok su žene imale pune ruke plastičnih vrečica vračajući se iz kupovine u nekom od brojnih shopping centara.
- Tia, možeš li sama unutra? – pitala sam je kad smo stigli pred vrtić.
- Aha. Pusa, Jackie. – odgovorila je i potrčala prema drugim djevojčicama.
Mahnula sam joj, a zatim se okrenula prema ulici. Prekopala sam po džepu traperica i našla nešto novaca. Jednom rukom sam pozvala taksi, dok sam drugom pokušavala izravnati novčanicu.
- Lorrein Park, molim vas. – rekla sam ulazeći u taksi.
- Odmah. – odgovorio je taksist.
Ubrzo smo stigli do Lorrein Parka, nedaleko od moje škole.
Leah me već čekala tamo, s obzirom da je ona uvijek morala negdje biti 10 minuta prije, kako slučajno ne bi zakasnila.
- Ej, Jacks! – pozdravila me.
- Ej, Leah. – uzvratila sam.
- I, kaj si me ono trebala? – upitala je vadeći iz jakne cigarete.
- Leah, 10 ujutro je, a ti već pušiš! – ponovila sam, kao i uvijek kad bi palila cigaretu, u bilo koje doba dana i noći.
Leah je bila strastveni pušač, za razliku od mene. Pušila je ujutro, popodne i navečer, gotovo pa i bez prestanka. Zbog toga su je starci prošlo ljeto umalo izbacili iz kuće.
Sada je to smanjila na – ujutro dvije, navečer dvije.
- Nego, htjela sam ti reći... – započela sam.
- No, daj već jednom.– požurivala me.
- Znaš kako u zadnje vrijeme često idem u kazalište?
- Da, Jacks. Tamo si više nego što si sa mnom i Bastianom. Stvarno si postala... – počela je.
- No, uglavnom, mogu li nastaviti? – priupitala sam dok je Leah kolutala očima.
- Duuh. – uzdahnula je.
- Neki tip me prije 10-ak dana pozvao na audiciju za predstavu. – rekla sam da skratim priču.
- Kaj ideš? – upitala je povlačeći dim.
- Pa... valjda. Samo sam tebi rekla. Audicija je za tri dana, a nisam još pitala starce. Tata me ionak ne primjećuje. – tužno sam rekla.
- Gle, Jacks, ak hoćeš idi. E, a kaj ak je taj tip koji te pozvao na audiciju neka teška pedofilčina, aa, kaj onda? - ponašala se poput malog djeteta.
- Leah! - upozorila sam je oštrim tonom.
- Idi. Al znaš da je meni to sve dosadnooooo.
- Da, primjetila sam.
- Ajde sad, Bastian nas čeka kod škole.
Bastian je bio moj najbolji prijatelj. Čak i bolji od Leah. I to u zadnje dvije godine. No čini se kao da ga poznajem cijelu vječnost. Stariji je od mene dvije godine. Punker i ''divljak'', kako ga moja mama zove. Pao je razred, i završio sa mnom u razredu.
Imao je lošu situacije doma. Starci su mu se razveli, a mama mu je trudna sa 25-godišnjim tipom, koji mu može biti brat.
Bastian je... pa, poseban. Uvijek je prema meni bio otvoren i iskren, uvijek bi mi se povjeravao. Voljela sam ga zbog toga. I ja sam znala da mu mogu sve reći. Leah je bila druga priča. Život joj se vrtio kroz igru, sve je shvaćalo neozbiljno, a često se pravila i glupom, makar je bila jedna od najboljih učenica u školi. Voljela sam ju, no, ako joj i kažete neku sitnu tajnu, ona će to izblebetati svima kroz šalu. Zato sam počela više vjerovati Bastianu.
Bastian je zgodan. Pola škole je zaljubljeno u njega. No, ja ga nikad nisam doživljavala... tako. On je za mene uvijek bio najbolji prijatelj. Nadam se da će i ostati.
Strastveni pušač, baš kao i Leah. Uz to, on je i velika pivopija. Uzgajao je i marihuanu kod kuće, no, mamin dečko ga je u tome spriječio. Rekao mu je da će mu on to nabaviti besplatno.
Zaputili smo se prema školi, gdje nas je čekao Bastian.
- Oj, curetci! – pozdravio je svojim uobičajenim naglaskom.
- Pozdrav. – odmahnula sam rukom i sjela pored njega spremna mu se povjeriti, kao i obično.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.